Poseban
Upoznala sam jednog čovjeka.
Katolički je svećenik,franjevac,red male braće.
Sasvim slučajno(ili možda ne) dogodio se naš susret.
Taj čovjek je ulio u mene osjećaj djeteta koje ima svog oca.Interesantno,jer ti si tata umro prije osam godina,a nikad nisam osjetila onu ljubav djeteta prema ocu,nakon tvog odlaska.Nikad nisam ni poželjela,ni mislila da mi od nekog može doći takav osjećaj u srce,jer tata je samo jedan.
Ipak,dogodilo se.Vidim da sam te pustila,tata,jer prije bih odbacila takav osjećaj misleći da te izdajem.
Ti si bio miran čovjek,kročio si kroz život bez buke,tvoji koraci se nisu čuli,a tišinom si ostavio duboke tragove.Volio si nas.Volio si nas osmjehom,glađenjem po glavi,blagošću...
volio si nas bez puno riječi.Nikad mi nisi rekao da me voliš,nikad mi to nije ni trebalo reći.Svakim dahom pružao si ljubav.Nisi tražio ništa,samo si se davao nama.
Otišao si.Tišina je otišla,i mir moj s tobom.Buka dopire iz ovog svijeta,i nervoza,i sebičnost.Ovaj svijet je sve što nisi ti.Isus mi je nadoknadio gubitak,Isus je vratio mir u moje srce,i prihvaćanje,i sigurnost da ću opet dospjeti u tvoj zagrljaj,da ću opet sjediti na tvom koljenu,kao nekada davno,dok sam bila tvoja malena.
I onda,upoznah tog starog franjevca.Jednostavan čovjek.Jako inteligentan,načitan,uvijek u svojim spisima.Od njega dopire tišina,kao i od tebe.
Pogleda me povremeno,i u kutu usana mu zatitra osmjeh.Čovjek je koji mnogo zna,ali u tom svom znanju je smiren,ne pati od nikakvih dokazivanja.Takav si i ti bio.Djela,a ne riječi.Mogla bih reći da si čovjek Evanđelja.
Nema puno ljudi koji se izdvajaju,nema ih puno za koje mogu reći "Ovaj je poseban"...
Takav si ti,moj tata,takav je ovaj skromni svećenik...
Poseban....
Radost Uskrsa
Danas sam tako sretna,mirna i spokojna.RADOSNA.
Nisam znala što je radost,dok nisam susrela Krista.Njegovo Uskrsnuće pojasnilo mi je pojam radosti.
Radost je kad je u srcu mir,a neko lijepo titranje osjećam,neka toplina se razliva srcem.
Svako malo sjetim se izvora tog lijepog osjećaja,sjetim se mog ljubljenog Krista,i osmjeh mi zaigra na usnama.
Tajanstven osmjeh,za nekog promatrača,osmjeh koji otvara pitanje,hej,što to ova ima,na koga li misli...Ništa i nikog ne vidim oko sebe.Potpuno sam uronjena u Krista,u njegovu ljubav....
Radost i zahvalnost...to je ono što me nosi cijeli dan...
U svakom trenutku pada,u svakom trenutku boli,ovo je slika koju ću nositi...
Veliki Petak ima svoj kraj,za svakog od nas....
Uskrs dolazi na kraju,pobjedu nam je osigurao Krist svojim uskrsnućem....
Ostavio je i stope koje možemo slijediti,ako želimo u Njegovo kraljevstvo...
Ljubim te,Isuse
Veliki Petak
Nešto bih trebala reći,a ne mogu...
Trebala bih,jer je dan tvoje muke,tvoje smrti....ne mogu....osjećam samo težinu na srcu...
teško je,ostavlja me bez riječi
Neka je blagoslovljena svaka kapljica tvoje krvi
nek ne bude uzaludan ni jedan udarac...
Neka se obrate svi grešnici i ljube te jer si nas ljubio do kraja,bez zadrške,ništa nisi ostavio sebi,razdao si se čitav...nema takve ljubavi kao što je tvoja,dati se čitav za sve ljude...
i ostati u Euharistiji s nama,do svršetka svijeta...
ljubim svaku tvoju ranu,častim je i klanjam ti se cijelim bićem
žalim zbog boli koju ti ja nanosim,pomozi mi da te više ljubim...
Za života nisi imao gdje nasloniti svoju glavu....
ne mogu reći "Oprosti mi" kad si već oprostio...
ali žalim žalim žalim što sam te grijesima ranjavala...
Nemam riječi Gospodine moj i Bože moj,ljubavi moja neljubljena....
Neka ti je čast i slava,neka ti se prigne svako koljeno...
Marijo,žrtvo,majko,tužna majko,radosna majko,probode ti mač boli dušu,kako je Šimun rekao,ljubim te
Oprosti nam za sve uvrede koje ti nanosimo,moli za nas,da te više ne vrijeđamo,i tvog sina jedinca,kojeg si pratila u križu spasenja za sve nas....
Nema boli kakva je tvoja,gledati muku svoga sina i trpjeti s njim,i svima nam biti majka.
Marijo,nek tvoje Prečisto srce trijumfira,u konačnoj pobjedi nad svijetom i đavlom,kad Krist ponovno dođe...
Veliki Petak...
ljubim te Gospodine i želim uskrsnuti s tobom...
Želim samo tvoju milost,da te ljubim do kraja,kako ti želiš
neka bude volja tvoja...
ključevi
Danas me obuhvatila tema koja me ponekad,još od djetinjstva zna zaokupirati,tako da će ovaj tekst zapravo biti dječji....
Izlazim iz kuće tražeći ključeve stana,pa zaključavam.Ulazim u auto,uzimam ključ.Nosim dijete u vrtić,zaključavam auto,vraćam se,opet ključevi....
Mislim,Bože moj kakav bi bio svijet bez ključeva....Kako divan svijet u kome ne bi trebalo zaključati vrata stana,ni auta,ni prostorija u kojima radim....
Ne bi trebao ključ na trezoru,novac bi mirno ležao do sutra....Kad mi je čovjek na šalteru i kaže da mu je ostao novac,da će donijeti,ja bih mu mogla reći,dobro,bez traženja osobne iskaznice....
ne bih brinula hoće li možda koja kolegica poludjet pa se poslužit iz moje kase....
ne bih trebala zaključavati svoje srce....
Dobro,srce obično držim otključanim,pa dođu,pokradu,odu,bez kajanja,ostave nered.....Pa ja mislim drugi put ću staviti ključ na srce,ali ne mogu,ne znam gdje je ključ....
Kad ne bi bilo ključeva,imali bismo slobodu....
Imat ćemo....postoji jedno mjesto prema kojemu putujemo stazom života,koje je konačni cilj....
I tu postoje vrata,i ključ....
Pitat će nas se koliko smo ljubili....
Ako prođemo kroz ta vrata,dolazimo u mjesto slobode,u kome nema ključeva,krađe,boli,plača,nepovjerenja....
Mir i radost...
Moje srce nek i dalje bude bez ključa,neka pruža ljubav,nek zaboravlja zlo,a pamti dobro,da stigne u svoju slobodu,u svoju domovinu,u Nebo,k Ocu....
Gledat ću Mariju,Isusa,Svete...svoje pokojne,u radosti,u slobodi......
Ivan Pavao II
Išla sam maloprije u biblioteku,zamijeniti knjige.Vrtim se,vrtim,nekako na znam što bih uzela.Anthony de Mello mi je uvijek zanimljiv,pa uzmem njegove "Izvore",malo za opuštanje.Međutim,osjećam da to nije to,trebam nešto.I zazovem Duha Svetog,jer u svemu tražim njegovo vodstvo.Duše Sveti,što je dobro za mene,što bih sada trebala čitati,vodi me...
Naiđem na "Autobiografiju" Ivana Pavla II.Tako,s te dvije knjige uputim se kući.U autu slušam Radio Mariju.Upravo kažu da je danas godišnjica smrti Ivana Pavla II!
Dakle,kad se obratim Duhu Svetom,zaista uskoro dobijem potvrdu da sam njime vođena.
Ivan Pavao II bio je za mene osoba koju se cijeni,čak i kad nisam bila pravi vjernik,nego onaj na papiru,vjernik koji je Crkvu smatrao samoposluživanjem;treba mi krštenje,pričest,potvrda,ženidba,sprovod,dođem,inače ništa.Mlaki vjernik,onaj kojeg bi trebalo ispljuniti iz usta.No dobro,to je sad već druga priča.
Ivan Pavao II bio je u mom gradu.Nisam uopće sudjelovala.Eto,dogodilo se da je prošao cestom uz mene,čuli su se povici,"Eno ga,stiže" pa sam se i ja priključila masi,i osjetila djelić karizme tog čovjeka.
Prošle su godine,ja doživim obraćenje.Jedne noći sanjam Ivana Pavla II.
Masa ljudi se gura oko njega,svi ga žele vidjeti izbliza, a ja mislim kako neću sigurno doći blizu.On je pognute glave i moli.Ipak sam mu blizu,promatram ga kako kleči unutar nekakvog stepeništa.Ne znam što je to,jedan mali prostor u koji se silazi stepeništem.Dalje se ne sjećam.
Kod buđenja čula sam ove njegove riječi u srcu:"Kćeri moja,vidiš i sama kakav je svijet danas.Rasti u vjeri kroz molitvu i dobro pazi da ne padneš opet u grijeh".
Tada sam zavoljela Ivana Pavla II.
To je bilo na kraju 2004 godine,dok je još bio na zemlji.
Molim se da me zagovara na nebu.Njegova poruka mi je mnogo pomogla,kasnije,kad je grijeh nasrnuo na mene.
Ivan Pavao II mi je tako blizak,a nisam to ničim zaslužila.Kad je bio tu,u mom gradu,nisam se osvrtala,a on me počasti snom i porukom!To je milosni dar,kojeg nosim u srcu,dar koji se ne troši,dar koji ne blijedi....
Hvala ti...
Cvjetnica
Osjećam se čudno.nemam pojma,neka tišina je u meni,nekakva nepokretnost.
Iščekujem sljedeći tjedan,Veliki tjedan,a opet ga se pribojavam.Razmišljanje o tvojoj muci je svakodnevno,uvijek se bar na trenutak posvetim razmišljanju,ali ovaj sljedeći tjedan je uranjanje s tobom u muku.
Cvjetnica....
Imala sam i ja cvjetnicu u svom životu.Bilo je divno,gledali su me moji prijatelji,moji braća i sestre s ljubavlju,divili se mom davanju,mojoj hrabrosti,pljeskali me,voljeli....Cvjetnica je prošla,a onda me osudiše,bez pitanja,samo otresoše prašinu sa svojih nogu,kao da me nikad nisu poznavali....
Najgore je kad prolazim kraj njih,srce se stisne kad ih sretnem,jer oni brzo nabace naučen osmjeh,kakav imaju "braća" i "sestre".
Ove godine se strašim tvoje Cvjetnice,Isuse,jer sad znam što prolaziš..Prije sam mislila o cvijeću kojim ćemo se umiti,o maslinovim grančicama....Nisam shvaćala bit Cvjetnice.Što je najgore,ti si unaprijed znao da će te osuditi upravo oni koji ti se klanjaju,svoje haljine prostiru pred tobom,viču,hvale te i slave....
I tada si ih ljubio,iako si znao....
Bojim se Cvjetnice,a opet,dobro je to moje iskustvo,jer te bolje mogu razumjeti,ako je u tome smisao moje patnje,vrijedilo je.I opet,znam koliko je sitno to što sam ja doživjela u odnosu na tvoju muku,na izdaje koje su tebe stigle,a bolilo je strašno,pa se pitam kako si izdržao....
U volju Božju
Noćas si mi opet došao u san
ne znam kako je to bilo,
ne znam početak ni kraj
samo je ostala poruka u mom srcu,
Potpuno predanje u volju Božju.
Kao da si mi rekao,
da sam na dobrom putu
i da ću postići što želim,
prepuštanje tvojoj volji.
Poput ptice nebeske
o kojoj skrbiš,
poput ljiljana u polju,
koji nosi odijelo
kojim si ga zaodjenuo
ne brinući o sutra..
Kao da si mi rekao;
Pjevaj mi,cvrkući u zahvalnosti,
pružaj svoje latice prema suncu
i ne brini.
Ne brini,ja brinem,
odustani od sebe,
jer i tako ne vrijedi ništa ono
čeg se grčevito držiš.
Ta što uopće imaš vrijedno,
a da ti nije milost moja dala?...
Noćas si mi opet došao u san,
ne znam kako je to bilo,
ne znam početak ni kraj,
samo je ostala zahvala u mom srcu,
i želja da ti ljubav ljubavlju vratim.
San
Sinoć sam sanjala neobičan san.Hodam nekim uskim ulicama,kuće su s obje strane,kamene kuće u jako lošem stanju.Hodam hodnicima tih kuća,u njima žive beskućnici,odjeća na njima je pokidana i prljava,gladni su,kao štakori skrivaju se po tamnim kutevima tih ruševina.Hodam,promatram.Jedan od njih ide za mnom,u stvari ne za mnom,nego prolazi pored mene i tiho gunđa zbog mog prisustva u njihovu svijetu.On se pita što sam došla gledati njihovu nevolju,kao da su u izlogu,a ja ih promatram iz svog sigurnog svijeta u kojem nema gladi i neimaštine.Sve on to tiho mrsi kroz zube,pognut,a ja hodam šuteći,znam da mi neće vjerovati koliko suosjećam s njima,koliko im želim pomoći.
Odjednom,nađem se u jednoj od tih kuća.Sjedim za starim stolom,prostorija je duga,a uska,s lijeve strane su kuhinjski elementi,to je sve,nema ukrasa,nema namještaja.Žena koja živi u toj kući je mlada,poput mene,oko 35-36 godina,ima i djecu,ali nisu sad tu.Kaže mi "Ja se trudim,sve ovo čistim,zidovi su od mog čišćenja ravni i glatki,da mi je samo malo boje da prefarbam ove žute stare zidove."
A ja joj govorim "Vjeruješ li u Boga?"
Kaže da vjeruje,ali ne ide baš u Crkvu,kako da i dođe ovakva,u rutama starim.Ja je pitam "Znaš li ti,vjeruješ li da je srce centar čovjeka,srce,a ne mozak?"
Ona odgovara,nekako sretna "Da,vjerujem".Lice joj ozari nekakva nada.
Ja je pitam "Jesi li ikada molila Boga da ti donese boju za tvoje zidove?"
Ona kaže "Što ću ga to moliti,ne može mi Bog doći s novcem,ili bojom,na vrata".
Ja joj kažem "O tome se radi,to je vjera.Trebaš ga moliti,moliti,i kad izgubiš svaku nadu,opet ga moliti,i vjerovati,i on će zaista naći način,doći će na tvoja vrata,ili će nekog poslati,to se stalno događa,kad se vjeruje...."
Osjećam da se događa nešto novo u ovoj ženi,da ona shvaća,da ona upravo prima vjeru u sebe.
Probudim se.
Dakle,u nadi protiv svake nade,to bi bio moj komentar na ovaj moj san.Bogu je sve moguće,tražimo od njega sve,ma kako nam se ludo činilo,i vjerujmo,i bit će nam!Ako tražimo od Boga ono što je lako ostvarivo,što je lako moguće,a ne tražimo ono što nam se čini nemoguće,kakva nam je onda vjera?Zar mislimo da Bog ne može puno,pa i ne tražimo puno?
I još nešto,zaista postoje mnogi koji žive u krajnjem siromaštvu,postoje žene koje žele izgraditi topli kutak svojoj obitelji,ali im je i sto kuna za običnu boju bogatstvo,nedostižan san,a ja bacim u gluposti toliko kuna...i kažem da sam kršćanin i da volim brata čovjeka.A ne boli me njegova bol,ne mijenjam ništa,nego čekam da netko drugi promijeni!
Ponekad iz nebrige,ponekad iz lijenosti,ponekad...ponekad mislim da nemam dovoljno ni za svoju obitelj,što nije istina,jer su se moji prohtjevi povećali i ne cijenim ništa...
Ne kažem da su drugi poput mene,znam samo da ja činim premalo,gotovo ništa i da nisam pravi kršćanin dok mirujem.
Netko će reći,a što učiniti,što mogu?
Mogu.Mogu odnijeti odjeću koja mi nije potrebna u Caritas,a ne već mjesecima odugovlačiti,jer sam lijena.Moj grad je prepun djece s majkama po uglovima,koji prose,mogu otići kupiti im hrane.Mogu kad god vidim akciju u novinama uplatiti poneku kunu,a ne pomisliti,ah opet,pa ne mogu stalno davati.Mogu vidjeti situaciju koju mi Bog namjesti u kojoj sam pozvana pomoći,a ne praviti se da ne vidim.Mogu.Nastojat ću.
Nedavno,pred crkvom,na podu sjedi mladić,prosi.I kaže između ostalog "Ja sam vaš branitelj....Bio sam..A sad....a sad sam ništa....."To zadnje rekao je tiho,gotovo za sebe,nije ni očekivao da ga čujem,vjerovatno je navikao da ga se ne vidi i ne čuje.Spustila sam kune u njegovu ruku,ali to je sve.A to je premalo.Nisam učinila što je trebalo.Pomogla sam da se još više osjeća kao NIŠTA.
Htjela sam mu dati jednu svetu medaljicu u ruku i reći mu HVALA.Ti postojiš,ti si naš branitelj i danas....Nisam to učinila,muž se nije složio,rekao je nemoj....žao mi je.....gledala sam hoću li ga vidjeti opet,nisam ga više vidjela....propuštene prilike se ne mogu vratiti....kasno je žaliti....
Evo sad jedna pjesma na prvi dio posta
Vjerujem ti moj Bože,
vjerujem da sve možeš,
vjerujem da ponekad čekaš da tražim,
da iskušaš moju vjeru.
Najljepša su malena djeca,
jer vjeruju u svaku riječ roditelja,
jer vjeruju da roditelj sve zna i sve može.
Želim biti tvoje maleno dijete,
kad me baciš u zrak da se smijem
znajući da me čekaju tople ruke,
da me čeka siguran zagrljaj.
Vjerujem ti moj Bože
i čekam te
znam da ćeš pokucati na moja vrata,
sa kojih otpada boja,
nasmijan,
a u rukama ti boja za moje zidove.
Prijateljstvo
Baš je to grozno kad te netko dobro nagazi i onda to ne vidi nego ti uporno ponavlja da te voli.Bože moj,što sve ljudi ne nazivaju ljubavlju.Za mene prijatelj biti je iznad svakog odnosa.Isus je prijatelj,iz prijateljstva je položio svoj život za nas grešnike.Kad ga ja zovem tepajući mu "prijatelju moj",sve što osjećam za njega u tome mu kažem.
Isus kaže "nema veće ljubavi od ove,položiti život svoj za prijatelje."
Prije nego što je Isus ušao u moj život na pravi način,prije nego sam njegove riječi upijala,ja sam cijenila prijateljstvo iznad svega.Položiti život za prijatelja znači biti uz njega kad ga svi pljuju i progone,biti s njim unatoč cijelom svijetu.Ako je moj prijatelj odbačen od sredine u kojoj se nalazimo,ja ne mogu šutjeti,jer ta sredina nije ni za mene više dobra,ja mijenjam mišljenje o njima,i zalažem se naglas za prijatelja,iako to znači gubitak položaja kojeg sam imala u društvu,osudu i pljuvanje koje će stići i mene.
I onda se nađe netko,ko kaže da me voli,a gledao je samo kako da se stopi s tom masom,kako da ne bude osuđen skupa sa mnom,oprao je ruke nemajući ništa s tim,i ne vidi to uopće,nego tvrdi da postupa kako treba,kako pati sa mnom,ali....
I onda ja,da ne budem licemjer kažem toj svojoj prijateljici što je za mene prijateljstvo,i tako se vrtimo u krug,ona iznosi svoje,ja svoje,umjesto da se fino udaljimo u miru Božjem.Ali,ona neće,ona kaže da nije imala takvo prijateljstvo....
Sinoć sam morala biti otvorenija,iznijeti joj sve što mi je u srcu,ne pazeći kako će shvatiti.
Bože moj,oslobodi me,oslobodi nas obje.Različite smo,različito se suočavamo sa životom.Ona je tip teorije,Isus ovo,Isus ono,ali zaboravlja da je on imao petlje.Ja to volim i cijenom,i trebam.
U prijateljstvu se skače za prijatelja,ne gleda se hoću li past na meko ili ću se ozlijedit.
Uh,tko u životu stekne i zadrži prijatelja,ima bogatstvo.
strepnja
Bože moj,evo ti danas tvoja Emanuela strepi.
Razrednica kaže da moj sin(srednjoškolac) izvodi na satovima,pravi se važan,ne poštiva je,čak je opsovao...
Zabrinuta,odmah preko pauze svratim k tebi u Crkvu,a putem čujem u srcu "Samo ti trči svaki dan u Crkvu i brini se sebično da tvoja duša ne propadne,a što ti je sa sinom,bolje bi bilo da o njemu povedeš računa,a ne u Crkvi što se moliš"
Odmah odbacim takve misli,pa nisam ja loša majka,nisu te riječi u srcu od tebe,znam.
Izlijem se pred tvojim Srcem i već je lakše.Kažem "Uzmi ga nek bude svećenik,daj mu svoj poziv u srce,ako je volja tvoja,učini što hoćeš,samo nek bude na tvom putu,samo nek ga svijet ne udalji od tebe."
Čak sam pomislila,više bih voljela da ga nema na zemlji,da ga Bog uzme nego da mu duša propadne...Pa se onda smirim i mislim,pa nije tako alarmantno,pubertet je,dokazuje se pred ekipom....ali to onda donosi nova pitanja,gdje su granice dokazivanju,što ako se udalji potpuno od Boga,privučen svijetom...
Da sam bar svoje obraćenje doživjela ranije,pa da ga bolje usmjerim...
Kod kuće se malo smirim,razgovaram s njim,on to sve ublaži,naravno,pitam za psovke,kaže ništa strašno...Onda me uhvati panika,što ako ovog svog sina ne poznajem,što ako je miran i divan kući,a ima u sebi poremećaj,pa mi glumi,što ako je u kući janje,a vani vuk????
Pogledam njegove poruke na kompjuteru i naiđem na rečenicu u kojoj je opsovao Boga.
Opsovao je Boga....
Koliko puta,je li mu to svakodnevni izričaj,zar se time pravi važan,zar je dotle došlo...
U crkvu ide...je li to samo forma,samo da ga mi ne tlačimo,osjeća li išta za tebe Bože...
O kako boli ova rana!
On sad spava,pišem tu,u njegovoj sobi.Post,molitva,pokora,razgovor s njim,sve ću učiniti...Danas ću ga poslati na ispovijed..A što ako mi kaže da se ispovjedio,a nije zapravo....Bože moj,mogu li mu vjerovati...poznajem li ga?
On ustaje,pričamo,istresem sve ovo pred njim,pitam je li psovao Boga,kaže da je nekoliko puta.Govorim mu o tome kako time vrijeđa tebe,koji si za nas dao svoj život.Govorim mu da je moj život bio nikakav bez Boga,i da se više ne smijem i neću odijeliti od tebe,jer bez tebe propadamo,ja sam zamalo propala.On na sve to kaže "Mama,jesam li te ikada iznevjerio...."
Bože moj,ja te ljubim,daj da te uzljubim sve više,daj da te moj sin ljubi iznad svega.
Neka ove godine njegova traženja prođu,a on ostane u tvojoj milosti.
odnosi
Danas je dan u kojem sam srela mnogo različitosti.
Čudno nešto,kao a ja i ljudi oko mene ne pričamo isitm jezikom,pobrkali nam se jezici.
Toliko apsurda,toliko izvrnutih činjenica,da sam prešla neku granicu čuđenja i uhvatio me smijeh.
I ne vičem više,ne mašem rukama,ne širim oči,ne unosim se nikom u lice objašnjavajući kako ja vidim stvari,niti koga razuvjeravam u ičem....Samo se ponekad malko čudim,pa se smijem,smijem....Pa pomislim kako je Bog velik i sveznajući,a kako smo mi maleni i nemamo pojma,i kako u svojoj oholosti mislimo da znamo(kao što moj omiljeni svetac Augustin kaže"U svojoj oholosti sam sam se sebi činio velik".
Bože moj,u ovom danu nejasnoća i nerazumljivosti,smijeha i čuđenja zahvalna sam ti što si svjetlo i istina,što si sve u svemu,i što to spoznajem.Zahvalna sam ti što smo u tebi nešto,a izvan tebe ništa i molim da svi uđemo u tvoju puninu.
Konačno vidim svjetlo koje je sjalo oduvijek i zvalo me u sebe,konačno iziđoh iz svoje sljepoće.
Srce moje u srce tvoje Isuse moj
ne puštaj me,nikad me ne puštaj....
Ti me vodi
Izmučena sam ovih dana.
Zašto me Gospodine,stavljaš u ove kušnje,prolazi mi glavom,a opet znam da je sve smisleno i da me jačaš,vježbaš i čistiš.
Prošle godine,ti znaš kolika je meni nepravda nanesena,koliku sam patnju pretrpjela,ti najbolje znaš,jer sam plakala na tvom ramenu,tražeći odmor,olakšanja.Ti si vidio koliko trpi moje srce,koliko fizičke boli je doživjelo.Suze nisu prestajale teći,a ja sam šutjela.Moja narav se bunila,željela je postupiti na stari način,željela je istresti sve pred svima,reći im što im pripada,upirati prstom,tražiti shvaćanje,razumijevanje,možda i da se kaju,da traže oprost....
Pred oči duše stalno je izvirao tvoj križni put,pljuskanje,pljuvanje i tvoja šutnja....tvoja bol prevelika i opet tvoja šutnja....Ja nisam pravednik,moja patnja je i zaslužena,nisam bila Božja mnoge godine svog života,a ti si bio bez grijeha,ti si Bog,trpio si isključivo za nas,došao si među nas za spasenje naše,a šutio si.Ali Gospodine, moje snage su malene,moje razumijevanje smisla je slabašno.Ti si hodao,ja se učim hodati,i cijeli moj život prolazi u učenju,pa zaboravljanju,pa učenju iznova...
Milo moje,i sad mi na put stavljaš osobu koja me najviše povrijedila,a koja nije ni svjesna,rado je to sve skupa preokrenula,smatrala izdaju nesporazumom....I sad mi opet stavljaš nju na put,koja misli da je sve kao prije,koja i ne pita kako sam danas,jesam li preživjela,kakva sam nakon svega....
Ne znam isuse,ne znam kud ovo vodi,ne znam koliko još puta trebam biti ponižena i popljuvana,i je li to dio početak trpljenja na koja sam pred tobom pristala,jer sam rekla Sve za isusa....Ne znam,jer ja sam sama sebi vođa u propast(kao što je rekao Sv Augustin),bez tebe sigurno srljam u provaliju,pa te molim,ti me vodi,daj mi prave riječi,daj mi svog Svetog Duha,da ne postupim krivo.Moji sudovi su drukčiji od tvojih,ja ne znam što je u čijem srcu,ali te molim,ako je moguće,neka me mimoiđe ova čaša,iz koje sam već pila,a gorko je piti...
Ako nije takva tvoja volja,ja zatvaram oči,uzimam tvoju ruku,i hodat ću gdje me ti vodiš,jer moje oči,otvorene,a bez tvog vodstva,neće me voditi gdje je za mene najbolje.
Volim te,Isuse
Ljubim te,Bože moj,sve moje....
Molitva za dar ljubavi
Bože moj,ja te ljubim.
Ne želim ništa nego ljubiti tebe,
zato molim za dar ljubavi.
Ja te ne želim ljubiti usput,
misliti o tebi kad mi trebaš,
ja žudim ljubiti te svakim udisajem,
ili uopće ne biti.
Živo srce hoću ćutiti u sebi,
srce zarobljeno tvojim srcem,
ja hoću postojati samo unutar tebe,
izvan nek me nema.
Ne puštaj me Isuse,
nikad me ne puštaj,
jer bježim od ljubavi,
nestalna i grešna.
Samo milost tvoja
drži me uz tvoje skute.
Čuvaj me Gospodine
uzmi ovo moje ništa,
moje malo srce stopi
sa tvojim svetim srcem,
upij ga u svoje
kao velika kap žive malenu,neznatnu,
i nek se izgubi granica između nas dvoje.
Tamni oblak
Danas se nadvio nad mojim srcem taman oblačić,koji neminovno mora prekrivati s vremena na vrijeme svako nebo,pa i ovo moga srca.Ništa se ne događa srašno, ni naročito potresno,a eto ja sam pomalo nemirna.
Tempo života je brz,i uzima svoj danak,to tako mora biti,inače bi ovaj život bio svrha sam sebi,a to nije,on je samo suzna dolina kojom kročimo na putu u domovinu,u život.
Uglavnom,neću se zadržavati na tom oblačiću,nego ću čekati da prođe,da me ne uvuče u sebe.
Jutro je bilo divno,bila sam vani,i nakon kiše odjednom je sunce ispunilo nebo,a ja se zahvalna Bogu za taj trenutak uputim u kapelu u kojoj je izloženo Presveto.Vidim ispred kapele mnogo ljudi,sve svećenici.Nezgodno mi prolazit pored njih,pa se okrenem put crkve,čiji ulaz je nasuprot kapeli.Crkva je otvorena,biti će valjjda misa,pa ja krenem unutra.Vidim u klupama sjedi mnogo časnih sestara,a pomalo ulaze i svećenici.Tek tada primjetim lijes pred oltarom,a na njemu biskupska kapa!Moli se tiho krunica,jedan nježan glas predvodi,a časne odgovaraju.
Ne sjedam u klupu,nego ostanem na nogama i molim s njima.Ljudi ulaze,tišinu ne narušava molitva,nego je upotpunjuje.Na lijesu je osim kape Biblija,a oko lijesa cvijeće.
Koji predivan trenutak!
Svjesna da sam u bijeloj bundi i rebatinkama,osjećam da moram izići iz ove oaze mira,da tu ne pripadam.Ah,da mi se smanjiti,da sam bar neprimjetna,pa da mogu s njima otpratiti ovog biskupa!
Frano Franić,mislim da se zove.
Izmolim malo s njima,i uputim se vani,jer tako mora biti i kažem "Hvala ti Bože za ovih desetak minuta!"Pomolim se malo za biskupa,riječima "Neka ti Gospodin oprosti grijehe i uvede te u svoje Kraljevstvo".Zamišljam kako je izgledalo kad je njegova duša napustila ovo smrtno tijelo,koliko anđela je došlo po nju,da li su mu njegovi omiljeni sveci izišli u susret,da li je njegova duša ušla u radost svog gospodara istog trenutka....
Bože,daj da je s tobom,da se odmah našao pred tvojim prijestoljem...
I što je onda taman oblačić na nebu mog srca,nakon ovakvog jutra?
Ništa...
Gle,već ga nestade...
Pjesma prije obraćenja
Ovo je pjesma koju sam napisala prije mog povratka Isusu
Nikad nisam pisala takve pjesme,sve su bile o ljubavi prema čovjeku i patnji,ali nikad Isusu
TRAŽEĆI TEBE
DALEKO OD BOGA,
VEĆ DUGO SLIJEPA MRAKOM HODAM,
NESVJESNA.
HVATAM NIŠTA MISLEĆ DA JE SVE.
OKALJANA POVRATAK ŽELIM,
OKREPU KOJU DAJE ISTINSKA LJUBAV.
U LJUDIMA TE TRAŽIH,
U LAŽNIM LJUDIMA,
U KRIVIM ZANOSIMA,
U ISPRAZNOSTIMA.
RUKE UVIJEK PRUŽAH OKO KRIVOG VRATA,
USNE SVOJE NUDIH,SRCE POGREŠNIMA.
RUKE PRAZNE GRLIŠE NEDOSTIGNUTE SNOVE.
USNE VRUĆE POLJUPCE SU UZIMALE
ŠTO ME GLADNOM OSTAVIŠE.
NISAM ZNALA ISUSE,DA TEBE TRAŽIH,
I NISAM ZNALA DA UVIJEK
SRCA PRAZNA OSTAT ĆU,
JER LJUBAV SI TI KOJA SE VRAĆA,
KOJA SE I BEZ TRAŽENJA DAJE.
ZATVORENA VRATA,
OKRENUTA LEĐA
BILA SAM ZA TEBE.
I KAKO DA TE NAĐEM KAD SVA SAM ZAPRLJANA?
I KAKO DA LJUBAV TVOJU UZMEM NEVRIJEDNA?
I KAKO DA SVJETLO TVOJE NE POTAMNIM
SVOJIM POSTOJANJEM?
I KAKO DA TI SE VRATIM KAD SE SRAMIM?
I KAKO,KAD ME TAMA MOJA I NEČIST
I DALJE VUČE?
KAKO SE DIGNUT,OSTAVIT SVE,KOJE JE NIŠTA,
I KRENUT ZA TOBOM DA ME I HOĆEŠ?
KAKO,KAD ĆU TE OPET IZNEVJERIT?
KAKO DOĆ PRED TEBE NEČISTA I BEZ OBEĆANJA?
A OSTAT U TAMI,
DOK ME NEKO MALO SVJETLO
U MENI OPOMINJE?
STRAH ME OSTAT,STRAH ME TEBI KRENUT,
A VREMENA SVE JE MANJE....
nakon nekog vremena,
na seminaru Zlatka Suca,pronađem ovu pjesmu kod sebe,u mobitelu,
prepišem je na papir i dam je u košaricu,u koju smo stavljali molitve,da vlč kasnije moli za nas.
dodatak na kraju te pjesme,prije nego ću je staviti u košaricu
U LJUBAV OGRNUTA,
ČISTA KAO DIJETE,
DANAS ĆU TI DOĆI....
